Spoljna Politika ili Unutrasnja Politika
Svedoci smo interesantne pojave da politika obicnim gradjanima predstavlja ne tako zabavni program gde oni sa letargijom posmatraju kako izabrani (ali ne i najsposobniji) predstavnici njihovog naroda trose 99% vremena I energije na pregovore sa EU i “koketiranje” sa Rusijom. Rusija nam je samo jednom pomogla u prvom svetskom ratu ulitimatumom saveznicima da prebace srpske trupe obolele od tifusa u Grckoj dok EU ne predstavlja nista drugo nego NATO zemlje, pa je “prijateljstvo” vrlo ambicionzna rec. Prijateljstvo i pomirenje u punom znacenju reci bi bilo ispravno ako bi Srbija NATO zemljama uradila isto ono sto su oni nama, pa bi bilans bio nula, odakle bi se krenulo napred. Ovako je situacija vise nego ocigledna i moze se okarakterisati na sledeci nacin: “Tukli smo vas, sada vas uslovljavamo, ali nije iskljuceno da cemo vas pritiskati vise i jace kada god pozelimo, a mozda cemo vas opet tuci. Vase zelje su nebitne.” To nije partnerstvo. Ipak, situaciju moramo prihvatiti samo je treba nazvati pravim imenom: “hegemonija EU sa beskranjim uslovljavanjem i nagradom u vidu potpunog gubitka suvereniteta.” Neko moze da primeti kako Srbiju niko ne tera u EU, medjutim Evropskoj uniji Srbija ipak treba ali najvise kao izvor sirovina, jeftine radne snage i na kraju trzista, samo je problem u tome sto EU sada to sve ima od Srbije pa je onda logicno zapitati se sto bi EU Srbiju “nagradila” clanstvom? Umesto toga EU kao ispostava Amerike ce siriti i produbljivati listu zahteva jer su videli da mogu. Za sve to vreme, ljudi koji vode zemlju ce u svom neznanju I nesposobnosti trositi vreme, novac i energiju oko necega sto objektivno govoreci nece promeniti situaciju nabolje ili doneti boljitak.
Da li bi Srbija moze da dise ako bi na neko vreme prestala da trosi vreme i resurse na spoljnu politiku u ovoj meri? Ako bi spoljna politika bila prioritet ministarstva spoljnih poslova, a ne predsednika vlade, da li bi nas to unazadilo?
Sta bi se desilo ako bi Srbija rekla: “Ne mozemo mnogo da se angazujemo oko EU, zauzeti smo resavanjem pitanja propalih puteva, malih prakticnih stvari koje olaksavaju zivot gradjanima, uvodjenjem zakona koji propisuje 10 godina zatvora za korupciju itd?” Najverovatnije, Evropa bi i dalje postojala, Srbija bi i dalje postojala.
Za Dostojanstvo prica oko EU zvuci kao gubljenje vremena. Treba da postoji deo vlade, znaci ministarstvo spoljnih poslova koje ce se baviti a ne da “integracije” postanu operativni sistem u kome sve ostalo mora da bude uredjeno kako taj sistem nalaze. Uostalom zasto je neophodno “integrisati” se? Zasto smo razjedinjavali da bismo se opet ujedinjavali pod nekom drugom zastavom?
Dostojanstvo ce za pocetak akcenat staviti na prakticne stvari koje gradjani mogu odmah da osete. Postoje nerazumni zakoni koji bukvalno otezavaju poslovanje malim firmama I plase potencijane preduzetnike od otvaranja istih. To se mora promeniti. Putevi se moraju popraviti I rasiriti ali ne od strane kompanije ciji je vlasnik rodjak clana vlade ili strani investitor vec na nacin kako je ranije radjeno putem javnih radova. Kada ovakve stvari budu prioritet, prica o inegracijama ce biti manje bitna.